22.11.2017.

✿ I što ode i što dođe ima svoju nafaku ✿

Nekad nam neke drage osobe odu iz života i nama se čini ode nam drob s njima, džigerica duša, sve, nebitno jesu li umrle ili samo otišle od nas. Mislimo da više nema svrhe živjeti bez njih, gotovo je, prignani smo uza zid. Kraj. Ne možemo to preživjeti ni podnijeti.

Međutima, Allah dadne da nam s tim osobama ode i mnogo hrđe iz života, suza, boli, sekiracije, problema, a mi to ne znamo tek u neka doba kad obrišemo suze i nos, otvorimo oči i shvatimo da smo još živi, i da još dugo moramo biti, vidimo nur, svjetlost koja bljesne na mjestu odsutnog koji više nije tu.

Zato ne treba držati nikog ko je krenuo da ide. Nek ide kad je već otvorio vrata. Nema svrhe dvoumit se i živjeti u strahu između njegovih faza dvoumljlenja. Kad ih on zatvori, neko mnogo bolji će ih otvoriti ko je riješio da dođe i ostane, kom smo mi nafaka. Najviše živaca protroćimo plačući za nesrećom koja je otišla, i ne nadajući se sreći iako je krenulo k nama…