Upoznaj Istinu i prepoznat ćeš njene sljedbenike

Ibn el Kajjim el- Dževzijje, rahimehullah, veli: "
U srcu je jedan veliki nered koji se ne može uspostaviti ničim drugim do približavanjem Allahu, dž.š.
U njemu se nalazi usamljenost koju ne otklanja ništa osim ljubavi prema Allahu, dž.š.
U njemu je tuga koja ne prolazi, osim zadovoljstvom Njegovom spoznajom i iskrenimophođenjem.
U srcu je briga i zabrinutost koja ne napušta čovjekovo biće, osim Njegovim susretom i traženjem utočišta kod Njega.
U srcu su vatre jada i bola koje ne gasi ništa drugo osim odobravanje i zadovoljstvo prema Njegovim odredbama, zabranama određenjem strpljivošću do Dana susreta s Njim.
U srcu je siromaštvo i oskudica koju ne otklanja ništa osim ljubav prema Njemu, pokajanje, učestali zikr i iskrenost.
Čak i da se srcu podari dunjaluk i sve što je na njemu, to neće otkoloniti osjećaje siromaštva i oskudice što ih srce nosi u sebi."

Prenosi se da je časni ashab Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Zaista dobro djelo donosi nur (svjetlost) u srcu, ljepotu na licu, snagu tijelu, prostranu opskrbu i ljubav u srcima stvorenja. I zaista hrđavo djelo donosi tamu u srcu, ružnoću na licu, slabost tijelu, manjak opskrbe i mržnju u srcima stvorenja.

U jednom stanu, u jednoj visokoj zgradi živjela je porodica, koja se sastojala od muža, supruge, dvije kćerke i jedno novorođenče. Sa njima je živjela također i ženina stara majka. Jedne noći, muž je bio na putovanju. Žena se trgnula iz sna, jer je čula galamu i vrisku na prvom spratu. Izbio je požar...

Vatrogasci su govorili da svi idu na zadnji sprat. Žena je odmah izbavila svoje dvije kćeri na zadnji sprat. Vatra se približila do njihovog stana i mogla je spasiti samo još jednu osobu. Bila je u teškoj situaciji. Gledala je čas u svoje novorođeno dijete, čas u svoju majku, koja se nije mogla kretati.  Vatra se proširivala sve više i više. Koga da spasi, bila je u nedoumici - dijete ili majku?

Čemu treba dati prednost; dobročinstvo prema majci ili majčinstvo djetetu? Odlučila se da počne sa majkom a dijete je ostavila. Odnijela je svoju majku na zadnji sprat. Vatra se proširila preko čitavog stana.Kada se pokušavala ponovo vratiti, vidjela je da je stan potpuno obavijen vatrom. Suze su joj same tekle dok se vraćala prema gore.

Do zore, vatrogasci su uspjeli vatru ugasiti i svi su se radovali osim ožalošćene majke. Iznenada povikao je jedan vatrogasac da je našao živo novorođenče ispod otpada.

Ovo je bilo moguće samo uz Allahovu milost. Pogledaj kako dobročinstvo prema roditeljima čini ono što je nemoguće mogućim. Džennet je pod majkinim nogama.

Rekao je imam Malik: “Ko uvede u islam neku novotariju, smatrajući je lijepom, potvorio je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je pronevjerio svoje poslanstvo, jer Uzvišeni Allah kaže: 'Danas sam vam vašu vjeru upotpunio.' Šta tada nije bilo od vjere (u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba), nije ni danas vjera.” (Vidjeti: El-Iatisam, 1/62 i 2/368, od imama Šatibija.

Jednog dana sjedio je Ebu Dahdah, r.a., u dzamiji, kada je Allahov Poslanik Muhammed, saws, rekao da je Uzviseni Allah objavio ajet: "Ko ce Allahu drage volje zajam dati da bi mu ga On mnogostruko vratio, a uz to i nagradu plemenitu dobio". Pa kada je ovaj ashab to cuo, dodje do Poslanika, saws, pa ga upita...

"O Allahov Poslanice , jeli to Allah trazi od nas zajam da mu damo "? - " Jeste" - odgovori Poslanik, saws, " A sta je zauzvrat, sta je nagrada" upita Ebu Dahdah? "Dzennet" - odgovori Poslanik, saws.

"Tako mi Allaha, ja dajem svoj vocar palmi na Allahovom putu" - rece Ebu Dahdah, r.a. . Pa je otisao do tog svog vrta, a njegova supruga bjese u tom vrtu sa djecom, koja su se igrala unutra. Zatim je pozvao svoju suprugu, ne ulazeci u vrt: "Umm Dahdah, hajde izadji iz tog vrta" , " Zbog cega" upita ga supruga . " To smo mi ulozili na Allahovom putu, dali smo ga siromasnim i drugim potrebnim" - rece Ebu Dahdah.

A njegova zena mu odgovori: "Uspjela je tvoja trgovina, o Ebu Dahdah", zatim rece djeci :" Djeco, izlazite iz ovog vrta, ovo sada drugima pripada." Kada su izasli napolje, majka vidje da je mala kcerkica stavila u svoja usta jednu datulu da je pojede, pa joj majka stavi prst u usta i izbaci tu datulu, pa joj rece: "To nije vise nase". Poslije toga su otisli i vise se nikada nisu osvrnuli na taj vrt.